Poremećaj u ponašanju definira se kao ponašanje koje se znatnije razlikuje od uobičajenog ponašanja većine mladih određene sredine, ponašanje koje je štetno i/ili opasno kako za osobu koja se tako ponaša, tako i za njenu širu okolinu, te ponašanje koje zbog toga iziskuje dodatnu stručnu i/ili širu društvenu pomoć radi uspješne socijalne integracije takve osobe. (Uzelac, 1995.)

Neki od aktivnih oblika poremećaja u ponašanju su: agresivnost, autoagresivnost, bježanje od kuće bježanje iz škole, neizvršavanje školskih obveza, druženje sa osobama asocijalnog ili antisocijalnog modela ponašanja, skitnja, eksperimentiranje ili uživanje sredstava ovisnosti.

Neki od pasivnih oblika poremećaja u ponašanju su: plašljivost, povučenost, plačljivost, sklonost subjektivnoj ili objektivnoj izoliranosti, izrazita nekomunikativnost, izrazita motorička mirnoća (npr. slaba fizička pokretljivost, nepostojanje facijalne ekspresije i sl.).

Školsko okruženje je prvo mjesto na kojem se takvo ponašanje manifestira u ozbiljnijim razmjerima. Pokazatelji postojanja problema koje u školi možemo opaziti su: školski neuspjeh, neizvršavanje školskih obveza, negativan status djeteta među vršnjacima, često izostajanje uz manjkave ispričnice, zlostavljanje od strane druge djece, zlostavljanje druge djece i sl. Javljanje oblika ponašanja kao što su prkošenje i suprotstavljanje ima dijagnostičku značajnost upravo u ranoj školskoj dobi (od 8 god. života do ulaska u pubertet). Nastavno osoblje u mogućnosti je uočiti ozbiljnost problema i signalizirati potrebu za tretmanskim postupcima, jer osnovnoškolska dob je vrijeme kada se može utjecati na modifikaciju ponašanja. Prevenciju poremećaja u ponašanju u školi provode učitelji, stručni suradnici i svi zaposlenici škole kroz brojne preventivne programe njegujući kulturu škole koja ima senzibiliteta za individualne potrebe svakog učenika.

Metode podrške učenicima koji iskazuju neke od oblika poremećaja u ponašanju:

• Dajte takvim učenicima mogućnost izraziti ono što žele reći. Ako žele na neki način umanjiti napetost koju osjećaju, a pri tome ne ugrožavaju sebe i druge, pružite im mogućnost da to učine, npr. dopustite im da napuste učionicu i odu na WC ili nešto nacrtaju, iako je nastava u tijeku.
• Ponudite im odabir krajnjeg ishoda. To je moguće ako je uspostavljen sustav pravila i posljedica na koje se možete pozvati. Postavite pravila s jasnim granicama, sukladno kronološkoj dobi djeteta. Pozivajte se na pravila i odgovornost te preuzimanje posljedica ponašanja.
• Pohvaljujte primjerene oblike ponašanja, potičite ih na aktivnosti koje su im zanimljive i u kojima su uspješni. 
• Usredotočite se na incident, a ne na učenika; nemojte personalizirati sukob. Učitelji se trebaju usredotočiti na pojedini događaj i ne smiju ostaviti dojam da incident doživljavaju osobno. Izgrađivanje odnosa i poštovanja ključna su načela u radu s takvim učenicima.
• Pokušajte im skrenuti pozornost koristeći se nekom od tehnika odvraćanja pozornosti. U nekim situacijama poslužite se humorom (pažljivo procijeniti okolnosti). Razgovarajte s učenikom o osobnim potrebama (posvetite mu pažnju i vrijeme).
• Ne kritizirajte i ne uspoređujte učenika s drugima.
• Koristite timski rad (podrška stručnjaka u školi i izvan nje, suradnja s roditeljima).
• Vodite računa o svojim kapacitetima nošenja sa stresom, njegujte kvalitetne odnose u školi i izvan nje koji će vam pomoći suočiti se s izazovima u radu. Osvijestite važnost problema koji svima predstavlja teškoću, jer ponekad i u najboljim okolnostima potrebne su godine kontinuiranog truda da bi se pokazali rezultati.

Tekst pripremila Jagoda Gauta, psiholog u OŠ Šime Budinića, Zadar