Roditelji djeteta s posebnim potrebama suočavaju se s nizom neočekivanih izazova, ovisno o oštećenju djeteta i razini podrške koju će imati od uže i šire socijalne sredine.

Proces prilagođavanja roditelja na činjenicu da dijete ima teškoću, odnosno dijagnozu je dugotrajan psihološki proces s raznim fazama i stupnjevima prilagodbe od opće emocionalne dezintegracije, preko reintegracije stvaranjem obrambenih mehanizama do zrele adaptacije i spremnosti roditelja za suočavanje sa situacijom (roditelji često tijekom čitavog života ne dosegnu ovu razinu). Potpuno prihvaćanje djeteta s posebnim potrebama počinje se događati u trenu kada roditelj dozvoli sebi bol i tugu. Možda i postoje ljudi koji su stigli do prihvaćanja bez žalovanja, međutim, za većinu roditelja nema prihvaćanja bez priznanja osjećaja bola i gubitka.

• U kontaktima s roditeljima pokušajte ne govoriti samo o lošim stvarima kod djeteta: čak i ako je to tako, ako teško pronalazite područje u kojem dijete možete pohvaliti, ni jedan roditelj se ne može osjećati dobro slušajući samo kritične primjedbe, a neki će postati ljuti i agresivni.
• Naučite slušati, uzrok mnogih nesporazuma s roditeljima leži u njihovom osjećaju kako ih se zapravo uopće ne čuje. Oni koji s djetetom rade i/ili brinu o njemu (učitelji, asistenti, stručni suradnici) u kriznim situacijama imaju se potrebu braniti i opravdavati prije nego što su uopće čuli što roditelja zapravo muči.
• O problemu razmišljajte i govorite u terminima situacije i akcija koje će se povodom toga poduzeti, a ne u terminima nepoželjnih osobina djeteta.
• Nakon što ste jedan problem riješili, nemojte se na njega vraćati prvom sljedećom prilikom, nemojte dopustiti da na rješavanje novog problema djeluju oni koji su već prošlost. Budite orijentirani prema budućnosti i postupcima koje (zajedno s roditeljima) planirate provesti u radu s djetetom.

Tekst pripremila: Jagoda Gauta, psiholog u OŠ Šime Budinića, Zadar